Saturday, October 10, 2009

+1

Znam, znam, sada kuma očekuje slike Toma Kruza i Miramara (koje smo, kada ih već spominjemo, ipak propustili). Ovoga puta prednost ima jedan malo veći frajer.
10.10.2009. u 18 časova moja rođena sestra Emilija je u lepom Novom Sadu na svet donela malog Dušana, princa čuruških kafana i lovišta. Mama i sinčic su u najboljem redu.


Pazi, muško. Nije to ono crnogorski (ja žensku decu obožavam), nego kod nas muška deca retko navrću. Sa strane moga dede Dušana ja imam 7 sestara i samo jednog brata. I moja generacija je krenula istim ritmom...do sada sam imao 3 sestričine. Izgleda da je ujka morao da zapali preko okeana, da bi se napravilo mesta za još jednog tronošca ;).




Srđana, napokon imaš pajtaša za druženje!



Firange kačio Miša, a peglala Milica

Saturday, October 3, 2009

Mi stigli

Najpre izvin’te na čekanju. Ovde smo skoro mesec dana, a nikako da se nakanim (i stignem) da sastavim prve utiske.

Let iz Beograda za Los Anđeles preko Londona bio je zakazan za 4. septembar u 10 i 55. Iako smo imali realan plan za završavanje preostalih obaveza, sve što je moglo da krene naopako, naravno, i krenulo je, tako da veče pred put nismo uspeli ni malo da odspavamo. Na očevo insistiranje, krenuli smo iz Žablja ka aerodromu rano ujutro uz pretpostavku da se može srušiti beščanski most, da će bombardovati Beograd i da ce nam oba auta imati bar po jedan gumi-defekt. Na sreću, od svega toga nije ništa bilo…samo smo malko omašili skretanje (išli smo prečicom) i stigli na pola puta do Obrenovca :). Srećom, računica je bila dobra, tako da smo na aerodromu bili pre 9. Sat pre poletanja rastali smo se u suzama sa roditeljima i ostalom rodbinom koje je došla da nas isprati i posle pola sata bili smo u avionu.

Let do Londona Jatom je protekao u najboljem redu (Milici i meni je ovo bio prvi let avionom). Jedino smo morali da kružimo 10-ak minuta iznad londonskog aeorodroma zbog trenutne guzve. Hitrou (Heathrow), iako ogroman, dobro je označen putokazima, tako da stvarno nije bilo problema sa prelaskom sa terminala 2 na terminal 3. Karte za Los Anđeles uspeli smo da čekiramo u poslednjim minutima (moraju se čekirati jedan sat ranije; srećom, pa ovo nismo znali, tako da nije bilo panike) i lagano se ukrcali na avion Virgin Atlantic-a. Prekookenaski let trajao je nešto manje od 12 sati (stigli pre roka) uz predivnu uslugu, hranu, filmove i video igrice. Nakon našeg sletanja u Los Anđeles, na pasoškoj kontroli se ubrzo stvorila gužva, jer su pre nas sleteli neki Kinezi, a 10-ak minuta posle nas je sleteo još jedan avion. Nakon predavanja žutih koverti, pečatiranja pasoša, skeniranja otisaka prstiju i slikanja odveli su nas u jednu od prostorija za dodatnu inspekciju (Secondary Inspection) gde su naše žute koverte stavili na jedan od stolova zajedno sa ostalim kovertama. Tu smo čekali još 3 sata (beše mnogo Kineza), zajedno sa ljudima koji su im bili sumnjivi i službenicima koji su ih pregledali u gumenim rukavicama, dok naše koverte nije ponovo uzeo jedan od službenika sa pulteva koje smo inicijalno prošli, odradio preostali deo posla, uzeo ponovo otiske kažiprsta na papiru i završio posao za 15-ak minuta. Pretpostavljam da se u normalnim situacijama sve odradi odjednom i da je ovakva procedura samo kada je gužva na terminalu (reko’, da mi se se budući imigranti ne zabrinu od potencijalnog bliskog susreta ;)). Nakon toga smo natovarili torbe na kolica (dve pocepane, jedna od njih i izlepljena izolir trakom, dok je treća ostala bez točkova - sasvim nebitno u tom trenutku) i uputili se ka izlazu gde su nas uz vrisku i grljenje dočekali sestričina Anđela, sestra Biljana, zet Nenad i Zlatko, prijatelj naših domaćina koji nam je svojim savetima pomagao još dok smo bili u Srbiji. O prvim utiscima mi je iz ove perspektive teško da govorim, jer u avionu nisam uspeo da odspavam ni minut, tako da sam u trenutku susreta sa domaćinima bio više od 50 sati budan. Euforije nije bilo, samo umor i neki tup osećaj zadovoljstva jer smo napokon stigli. Sećam se izlaska sa aerodroma na bulevar, žutog taksija i zvuka hemi-motora kojim se ovde i dalje oduševljavam.

S obzirom na to da naši domaćini žive u Karlsbadu (Carlsbad), jednom od predgrađa San Dijega, putovali smo još oko 2 sata do njihovog stana. Jeli smo tople sendviče (ni ovoga se ne sećam, pitao sam Milicu da me podseti), istuširali se i zaspali onog trenutka kada smo spustili glavu na dušek. Prilikom tuširanja sam doživeo i prvo razočaranje…koristeći kupku na kojoj se nalazila okačena pufna za tuširanje shvatio sam da im je voda izrazito tvrda jer nisam uspevao da napravim penu. Na moju žalbu se nadovezala i sestra koja je rekla da voda jeste tvrda jer se dovlači iz severne Kalifornije (San Francisko, Sakramento). Sledećeg jutra, nakon doručka i moje ponovljene konstatacije da im je voda tvrda, ukapiramo da sam umesto kupke koristio losion za telo posle tuširanja :).

Prvo poslepodne proveli smo na jednoj od plaža u Karlsbadu (Carlsbad State Beach) zajedno sa prijateljima naših domaćina, Tihanom, Milkom i njihovim klincima…Prvi dodir sa okeanom (nije bilo ajkula na vidiku); voda prijatno topla (kažu da je u ovo doba godine najtoplija), veverice, galebovi, surferi…Sve je zaista prelepo…kuće, zeleniš, trava koja je savršena (iako je dozvoljeno hodanje po njoj), sve čisto, nigde otpadaka. Toliko smo se uklopili u sredinu da nam je prišla jedna sredovečna strankinja, azijatkinja, sa fotoaparatom i na nekom jeziku rekla nešto što je na pocetku izgledalo kao da želi da je slikamo sa drugaricama, a u stvari je bila molba da se slika sa nama. Htela žena sliku sa nasmejanim domorocima :). Kasnije, dok se Milica igrala sa Anđelom, prišla mi je žena koja može majka da mi bude i pitala da li mogu da pogledam ka okeanu i proverim da li se tamo neko davi. Gledam, sve mi izgleda normalno. Kada je ona trebalo da pruži ruku i da, obraz uz obraz, ponovo pogledamo u tom pravcu, uleteše Nenad i Milko sa pričom da je sve u redu i da nema potrebe za dodatnom intimizacijom :). Objasniše mi kasnije da je to uobičajeno startovanje koje su i oni ranije praktikovali. Šta ti je Amerika. Za sve postoji šema. Slike možete pogledati ovde.

Sledećeg dana otišli smo do Koronada (Coronado), jednog od najluksuznijih delova San Dijega, i Amerike uopšte. Kažu da je zanimljiv turistima podjednako kao i lokalnom stanovništvu. Glavna atrakcija je hotel Koronado (Hotel del Coronado) iz 1888, koji je sav sagrađen od drveta. U to vreme bio je najveći hotel na svetu i prvi koji je imao električnu struju. U njemu su snimane i neke scene filma “Neki to vole vruće” sa Merilin Monro. Slike možete pogledati ovde.

Trećeg dana krenuli smo i u našu prvu samostalnu večernju šetnju. Dosta brzo, s obzirom na to da je prve večeri, kada je Nenad lišio života jednog pauka i na moju konstataciju da mi pauke ne ubijamo jer hvataju ostalu gamad odgovorio da je njega ovde do sada dva puta ujela crna udovica, da je jednu tarantulu eliminisao na pragu kuće, da u kanjonu na koji naš stan gleda (poslednja kuća u kompleksu uz ogradu na 5 metara od ulaznih vrata) noću spavaju ilegalni emigranti koji preko dana nadniče, pa slika zmije koja je snimljena sa terase stana, kojoti koji se noću okupljaju oko ograde…Treba čoveku malo vremena da se privikne na ovakve stvari i da shvati da mi ipak živimo na njihovom terenu. Kuće se u ovom delu grada grade na brežuljcima, dok kotline/kanjoni, međusobno povezani i staništa životinja, ostaju nenaseljeni. Recimo, deo kotline duge oko 1 km na koji mi gledamo sa ulaznih vrata nema nijednu kuću, dok sa ostalih strana postoje kompleksi. Prve šetnje u kojima smo uživali istražujući okolinu nosile su u isto vreme i izvesnu dozu straha, jer smo se trzali na svaki zvuk iz žbunja :). O paučini koju pokupimo u hodu neću ni da pričam. Zanimljiva je i lakoća sa kojom se Amerikanci nose sa svim tim. Na ulazu u jedno naselje napravili su vestačko jezero. Oduševljeni prizorom, prišli smo jezeru i tamo zatekli natpis koji, u slobodnom prevodu kaže da je moguće da ćemo naleteti na zvečarku i da su osnovne mere opreza (ne gledaj je pravo u oči) dovoljne da bi se izbegao neželjeni bliski susret. Doduše, ima i predivnih životinja…kolibri su na svakom koraku, a svake večeri kada se vraćamo iz šetnje ispred ulaza u stan dočeka nas grupica divljih zečeva sa belim repićima koji se na par metara ispred nas razbeže po kompleksu (zamislite kako nam je bilo kada su iskočili ispred nas posle prve večernje šetnje).

Komšiluk kao iz američkih sapunica, sve savršeno…bazen, kardio-centar i đakuzi u okviru kompleksa (slike iz aviona i kompleksa u kojem se nalazimo možete pogledati ovde), sportski centar na 10-ak minuta pešaka (tereni za basket, bejzbol, dva velika fudbalska terena sa veštačkom travom, igrališta za klince, mesta za roštilj), veliki golf teren…i svi nasmejani. Svako ti se javlja. Doduše, ovde kada odeš u dvočasovnu setnju, sretneš najviše troje ljudi, pa i kada naiđeš na nekoga, budeš srećan što si bar nešto živo video. Neverovatno je poverenje među ljudima: recimo, roba koja se isporučuje, u slučaju da primalac nije kod kuće, ostavlja se ispred vrata stana, koja su na vidiku svima koji prolaze pored kompleksa. Slike komšiluka možete pogledati ovde.

Mala Anđela ide u treći razred i moja sestra je svako jutro odvozi u školu, i mi smo im se već prvog dana pridružili i upoznali učiteljicu. Svi se pre početka nastave okupe napolju, gde se zaklinju (sve sa rukom na srcu, kao nekada časna pionirska), zatim im direktor drži govor svakog jutra, posle čega sledi nastava. Često i idemo po Anđelu posle čkole. Jednom, dok smo išli pešice ka školi, na raskrsnici nas je pokupio jedan lik (Milica misli da se zove Ron, dok ja mislim da je ipak Tom) i povezao nas do škole. Prepoznao nas čovek. Jedini smo koji idu po dete pešice. Verujem da nas svi znaju u kraju. Siti se ispričasmo. Ron/Tom je iz Bafala, doselio se u San Dijego pre godinu dana…znamo i sta radi, koliko je platio kuću, gde mu žena radi, ko su mu klinci. Nenad kaže da je atipično za Amerikance da se tako otvore. Pretpostavljam da ga je otvorilo to što smo mu rekli da smo iz Srbije.

Druge nedelje smo bili u La Hoji (La Holla) kod zetove sestre Nataše, delu koji je mnogo bliži centru grada i samim tim mnogo urbaniji. Na 10-ak minuta pešice od Natašinog stana plaža, prodavnice na svakom uglu, starija arhitektura koja odiše duhom…deo grada u kojem bismo definitivno voleli da živimo. Slike možete pogledati ovde.

Prošlog vikenda smo bili u Los Anđelesu. Izmedju ostalog, posetili smo jedan stari deo LA (ne znam kako se zove) u blizini centra u kojem može da se nađe sve i svašta. Najlon je ništa naspram ovoga. Ceo kvart vrvi od sumnjivih lica, roba i štandovi na sve strane, kradena roba iz gepeka, kupovina u dnu radnje iza zavese, čudni mirisi, sve se pakuje u crne, neprovidne kese. Druga strana Amerike. Rekli su mi da baš i ne bi bilo dobro da koristim fotoaparat, tako da sam uspeo samo da se slikam s jednim od mnogobrojnih beskućnika.

Hrana, bilo ona organska ili genetski modifikovana, svaka ima ukus. Voće, povrće, meso, slatkiši…nema onog plastičnog ukusa u ustima o kojima svi govore. Porcije su im ogromne, tako da u restoranima ili kada se naručuje hrana, Milica i ja uglavnom delimo jednu porciju. Oduševljeni smo kineskom hranom (orange chicken - pržena piletina u sosu od narandže), dimljenom šunkom sa medom, bejglom (bagel - kuvano, a potom peceno testo nalik na đevrek), sveže ceđenom narandžom u galonskom pakovanju (oko 3.8 litara), buritom sa goveđim mesom. Dosta stvari sadrži modifikovane sastojke kukuruza, pa se trudimo da tu hranu izbegavamo.

Jedan od glavnih razloga zbog kojih ovaj blog toliko kasni je i to što sam svoj laptop dobio i sredio tek pre dva dana. Mi ne možemo ovde ništa da uradimo bez auta, a s obzirom na to da ćemo ga nabaviti tek kada jedno od nas dvoje počne da radi, do tada se šlepamo sestri ili zetu i koristimo njihovo slobodne vreme i dobru volju. Prvi laptop kupio sam u BestBuy-u (radnja veća od Rodića u kojoj se prodaje samo tehnicka roba). Ušao, pogledao šta imaju, odlučio koliko hoću da potrošim i odabrao jedan od Tošibinih modela (ovo bi u Srbiji trajalo par nedelje, sa višenedeljnim surfovanjem po forumima i opipavanjem pulsa nezadovoljnih vlasnika). Hteo sam da uzmem Dell, ali u radnji nije bilo ničega od te marke sto mi se sviđalo. Naravno, ne možeš da ga uzmeš sa XP-om, pa pitam majstora mogu li ja to naknadno da instaliram. Kaze čova da može i ja mu poverujem. Došli kući veseli, a reko’, pošto smo u Americi, red je i da sve radimo po zakonu, pa sledećeg dana naručim i XP preko neta. Uzelo mu svega 5 dana dok nije stigao. Krenem ti ja da instaliram i onda shvatim da ovo moje čudo ima 3 puta manji harddisk od deklarisanog (nisam proveravao, reko’, ko sme ovde da me laže). Probam ja i pored toga da završim instalaciju i skontam da, iako ovaj model formalno ima podršku za XP (a i čova me ne bi lagao), u stvarnosti to baš i nije tako (falilo mi svega par drajvera). Nazovemo Tošibinu podrsku i oni nam kažu da bi bilo najbolje da odemo do BestBuy-a. Naravno, sada sam opet morao da gnjavim sestru ili zeta da me odbace tamo. Uglavi me zetonja ubrzo u svoj raspored i kada smo se obratili službenici na reklamacijama, ona nam je ljubazno rekla da softver za reklamacije trenutno ne radi i da, s obzirom na to da ne želimo isti model, možemo da odemo da odaberemo novi laptop. Ovoga puta naišli smo na malo bolje informisane ljude. Laptop sa XP-om, naravno, nisam mogao da dobijem, ali nam je rečeno da možemo da kupimo laptop za biznis preko neta gde dosta njih ima podršku za XP. Na moje pitanje da li mogu da mi garantuju da odabrani model ima sve drajvere za rad sa XP-om, rekli su mi da ne mogu, i da ako vratim laptop sa drugim operativnim sistemom, neće moći da mi prihvate reklamaciju. E, sada, pošto ja nisam dobio instalacioni disk od Viste prilikom kupovine (rekoše mi da mogu da ga napravim putem Backup i Recovery alatke koja u osnovnoj verziji koju sam ja dobio ne moze da backup-uje sistemske fajlove, nisam se dalje baktao sa tim, jer svakako nisam imao nameru da radim pod Vistom), ja sam njima vratio moj laptop sa instaliranim XP-om bez nekih drajvera. Naravno, čim smo ovo čuli, odmah smo se brzim korakom vratili do službenice (koja se, naravno, ne razume u računare), softver proradio i mi uspeli da dobijemo sve novce nazad. Dobro, nismo ih baš odmah dobili. Keš se vraća za račune do 200 dolara; za sve veće iznose šalju ček na kućnu adresu koji stiže za nedelju dana. Sledećeg dana uradim ono za šta apsolutno nisam imao razumevanja dok sam bio u Srbiji: naručim laptop kod Dell-a preko neta sa Vistom, koji se prodavao i sa opcijom downgrade-a do XP-a, što se plaća 100 dolara, ali zašto bih ja njima davao još stotku, kada sam XP već kupio; naravno, proverim i sa online podrškom da li mogu da skinem sve drajvere sa neta. Odaberem opciju slanja za 3 do 5 radnih dana koja je trebalo da bude besplatna za tu cenu racunara, ali su mi je ipak dodatno naplatili 8 dolara. Nije bitno, kad je bal nek je bal. Sledećeg dana pročitam mejl od Dell-a da je moja porudžbina primljena i da ce stići u roku od 3 do 5 dana OD DANA SLANJA. Procena je bila da će stići 8. oktobra!. Srećom, 8. oktobar ovde stiže malo ranije. Laptop sam dobio 29. septembra, sledećeg dana sam završio sve zeze oko instaliranja i od tog dana ja sam zvanično ponovo živ. Izvinjavam se svima onima koje je ovo smorilo. Poenta ovoga dela teksta bila je da ja sve ovo izbacim iz sebe :). Druga stvar koja nam se ne sviđa je to što je sve tako razvučeno. Znamo da je sve to tu negde, ali ili nemamo pojma gde se tačno nalazi ili su miljama daleko od nas (do centra San Dijega od stana ima vise od 50 kilometara), tako da ćemo neke stvari ipak morati i dalje da naručujemo preko neta…

Zelene karte dobili smo za manje od 3 nedelje, oboje sa rokom važenja od 10 godina. SSN (Social Security Number), nesto kao lična karta kod nas, još nismo dobili. Prvog radnog dana nakon dolaska bili smo u SSC-u (Social Security Center) da se prijavimo za SSN. Tada su nam rekli da bi ljudi iz imigracionog trebalo da to odrade umesto nas i, ako u roku od 3 nedelje od dana ulaska u Ameriku ne dobijemo SSN, da dođemo ponovo kod njih i sami pokrenemo proceduru. Dali smo im još jednu nedelju viška, ali smo na kraju ipak morali ponovo da odemo do SSC. SSN bi trebalo da stigne za oko dve nedelje. Pre par dana dobiili smo i mobilne telefone. Rođaci nas primili na svoj paket. Vozački još nismo polagali...Čekamo da stigne SSN.

Upravo smo se vratili iz večernje šetnje. Konačno i neke dinamike u kraju. U kanjonu na koji gleda stan u kojem trenutno živimo izbio je manji požar (poslednje dve večeri su malo hladnije, pa pretpostavljam da su komšije malko naložile da se ugreju). U roku od dva minuta od rasplamsavanja vatre (taj deo ulice se spušta, tako da smo primetili vatru još dok je bila mala) pojavila su se dva vatrogasna i šest pandurskih vozila kojima su zatvorili ulicu od semafora do semafora, a vatrogasci svoj posao završili za 20-tak sekundi. Šta ti je Amerika.

Trenutno, Milica završava preradu magistarskog rada koji bi trebalo da se objavi kao knjiga. Trebalo bi to da dotera do kraja nedelje, a onda kreće aktivno traženje posla. Ja pomažem sestri oko kurseva iz programiranja koje je upisala (Ajax, PHP and MySQL, Java) i tražim posao. Trenutno postoji neka solucija, ali o tome više reči tek kada se nešto konkretno ostvari ;).

Nadam se da ćemo vas, sada kada imamo naš računar, malo redovnije obaveštavati o novostima. Sutra ćemo možda ići na aeromiting u Miramar bazu (tamo je sniman Top Gun), pa ako se to i ostvari, javljamo se uskoro sa špijunskim slikama ;).

Veliki pozdrav svima!

Firange kačio Miša, a peglala Milica